Kako je najavio predsjednik HDZ-a Dragan Čović, predstavnici te stranke će do tada završiti razgovore o programskim osnovama sa “bošnjačkim strankama”. Ključne reforme sadržane u najavljenim programskim osnovama su, prema Čoviću, “Izborni zakon i ograničene izmjene Ustava”.

“Bošnjačke stranke” sa kojima trenutno usaglašava takav program je koalicija stranaka nazvana “Osmorka”.

U međuvremenu niko iz stranaka “Osmorke”, a naročito onih koje za sebe tvrde da su multietničke i građanske, nije osporio Čovićevo reduciranje njihovog značaja na predstavljanje samo jednog naroda u BiH. Znači li ta šutnja, primjera radi, da SDP i Naša stranka pristaju na koncept u kojem su oni “bošnjačke stranke”.

Šutnja iz tabora te dvije stranke nakon Čovićeve izjave govori mnogo. Ne samo da im ne smeta svrstavanje u “bošnjačke stranke” već jasno stavljaju do znanja i da im je želja za vlašću snažnija od stranačkih programskih dokumenata i principa po kojima su oni građanske i multietničke stranke. Glasnim osporavanjem Čovićevih tvrdnji očito ne žele ugroziti pozicije u vlasti koje priželjkuju.

Ključni test za definiranje karaktera ovih stranaka nije u prihvatanju ili neprihvatanju Čovićevog narativa o njima kao “bošnjačkim strankama” već u eventualnim narednim koracima, kada se na pregovaračkom stolu nađe raspodjela resora.

Konkretno, Vladu FBiH čini premijer i 16 ministara. Ustav FBiH nalaže da njih osam trebaju biti iz reda bošnjačkog naroda, pet iz reda hrvatskog i tri ministra iz reda srpskog naroda. Ukoliko SDP, Naša stranka i ostali članovi “Osmorke” istinski ne pristaju na koncept u kojem se svode na “bošnjačke stranke”, bilo bi logično da traže da im u raspodjeli resora pripadne najmanje jedno “hrvatsko mjesto”.

Dragan Čović, HDZ i stranke okupljene oko njih na taj način ne bi bili ekskluzivni predstavnici hrvatskog naroda, već bi taj narod predstavljali i Hrvati iz stranaka koje propagiraju multietničnost i građanski karakter. Također, najmanje jedan Hrvat iz “Osmorke” trebao bi biti ministar u Vijeću ministara BiH i to unutar kvote koja pripada hrvatskom narodu.

Ukoliko “Osmorka” formira vlast sa HDZ-om i toj stranci prepusti sve pozicije koje pripadaju hrvatskom narodu i prihvati koncept prema kojem su te stranke “bošnjačke”, njihov karakter, principi i dosljednost nije jedino što će biti u potpunosti narušeno. Upražnjavanje deklarativne multietničnosti na način da se Hrvati iz “Osmorke” imenuju isključivo u okviru kvote koja po Ustavu i zakonima pripada predstavnicima bošnjačkog naroda dugoročno je mnogo opasnija od skrnavljenja imidža neke stranke. To predstavlja presedan koji može poslužiti kao osnov za eventualno buduće strukturiranje institucija vlasti.

Jedna je stvar da Saša Magazinović iz SDP-a ili Predrag Kojović iz Naše stranke u zamjenu za ulazak u vlast dobrovoljno pristaju da ih partner smješta u okvire “bošnjačke reprezentacije”, a sasvim druga je da se time cijeli probosanski blok, koji predstavlja dominantnu političku snagu u BiH, reducira u 33 posto vlasti i da se pozicije koje pripadaju Bošnjacima popunjavaju nebošnjacima.

Nakon što su godinama program zasnivali na tvrdnji da neće koalirati sa “nacionalistima”, da bi se zatim udvarali HDZ-u i flertovali sa SNSD-om, svjesno preuzimanje uloge “bošnjačkih stranaka” bi značilo kraj priče o postojanju multietničkih i građanskih stranaka u BiH.